Fetve Imama Sujutija

OBILJEŽAVANJE MEVLUDA (Imam Dželaluddin Es-Sujuti)

(Objavljeno u “Preporodu”, br. 2/844 od 15. januara 2007. god.)

Potpuna hvala pripada samo Allahu!
Neka je salavat i selam na Njegovog Miljenika, a. s., ehl-i bejt, ashabe i sve odabrane robove, a potom:
Kakav je šeriatski propis u vezi sa za obilježavanjem mevluda (rođenja Muhammeda a. s.)? Da li je to obilježavanje pohvaljeno ili pokuđeno? I da li će onaj koji to bude praktikovao, biti nagrađen ili ne?

Lijep običaj

Moj odgovor na postavljeno pitanje glasi: Osnova obilježavanja mevluda, a koja se sastoji u okupljanju muslimana, učenju Kur'ana, recitovanju veličanstvenih događaja u vezi sa Vjerovjesnikovim, a.s., dolaskom na ovaj svijet i postavljanju sofre, ne pridodavajući spomenutom ništa što je pokuđeno, pa takvo obilježavanje mevluda jeste jedan od lijepih običaja za koji će onaj ko ga bude praktikovao biti nagrađen1, jer se takvim obilježavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Vjerovjesniku, a. s., i pokazuje radost i sreća zbog njegovog, a. s., rođenja.

Allah, dž.š., kaže:

“On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" - A samo razumom obdareni shvaćaju.” ( Ali Imran, 7. )

U Kur’anu postoje dvije vrste ajeta:

- Jasni

- Nejasni

Ono što nas zanima i što je problem kod velikog broja ljudi su nejasni ajeti i njihov pristup njima. U Kur’anu postoje ajeti čije značenje ljudski um ne može dokučiti kao i ajeti u kojima stoje riječi sa više značenja u arapskom jeziku čije je bukvalno značenje nemoguće ( poput ajeta u kojima se spominju riječi ajn, vedžh, jed i sl. čija bukvalna značenja ( oko, lice, ruka ) ne možemo pripisati Allahu, dž.š., jer predstavljaju manjkavost ).

Ljudi su se podijelili po pitanju ovih ajeta između onih koji ih uzimaju bukvalno pripisujući tako Allahu, dž.š., ono što Mu ne priliči i onih koji ih tumače na način koji nije poznat u arapskom jeziku.

Stav običnih ljudi među muslimanima treba biti stav koji su po ovom pitanju zauzimali dobri prethodnici selefu salih.

Taj stav objasnio nam je velikan islama Hudždžetul Islam Ebu Hamid El Gazali:

Zatim Safet Kuduzović kaže: „Allah se smilovao imamu Maliku koji je rekao: “Ko uvede u islam neku novotariju, smatrajući je lijepom, potvorio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je pronevjerio svoje poslanstvo, jer Uzvišeni Allah kaže: 'Danas sam vam vašu vjeru upotpunio.' Šta tada nije bilo od vjere (u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba), nije ni danas vjera.” (Vidjeti: El-Iatisam, 1/62 i 2/368, od imama Šatibija. Mišljenje slično ovome izrekao je i Ibn Hazm. Vidjeti: El-Ihkam, 6/255)“

Prvo što mi zapada za oči i što nikako ne mogu da shvatim je Kuduzovićevo navođenje riječi imama Malika iz djela Eš Šatibija, potvrđenog eš'arije protiv kojih se Safet zajedno sa svojim voljenim Ibn Usejminom uveliko bori proglašavajući ih zabludjelima sa neispravnom akidom. Njegov uzor Ibn Usejmin je čak došao do toga da je u jednoj svojoj fetvi javno rekao da su Imam En Nevevi i Hafiz Ibn Hadžer El Askalani zalutali u akidi. Smatra eš'arije zalutalim, pogrešne akide a onda navodi citate iz njihovih djela. Pa naravno da mora navoditi eš'arije kada vehabije nemaju nikakvog utemeljenja 700 godina nakon Poslanika, a.s.!!!

Pored toga, učenik Imama Malika Imam Šafija bid'at dijeli na dvije vrste, i to ne samo on već mnoga druga ulema. Pogledajmo šta ulema kaže o bid'atu:

Kaže Imam Šafija: “Bid’at ima dvije vrste: Pohvaljeni i pokuđeni. Ono što se slaže sa Kur’anom i sunnetom to je pohvaljeno a ono što se suprotstavlja Kur’anu i sunnetu to je pokuđeno.”[1]

Gotovo da se može predvidjeti svaki potez vehabijskih vođa u njihovim pokušajima da dokažu nedokazivo. Svaki put kada im se da jasna istina čijim negiranjem mogu sebi prilijepiti samo epitet maloumnika oni počinju napade i psovke na račun osoba koje ih javno pobijaju. U ovome nema razlike između onih automehaničara među njima i onih koji imaju zvanja doktora ili magistara. Možda je razlog toga isti mentalni sklop, ili možda bolje reći rasklop, koji odlikuje sve pripadnike ovog pravca. Bez neke velike razlike između „učenih“ i onih bez ikakvih diploma svi oni koriste iste metode „dokazivanja“ i rasprave. Razlika je samo u formi kojom upućuju  svoje psovke i uvrjede. „Učeni“ to rade na zavijeni način a oni bez diploma onako prostački i otvoreno. Ono što je karakteristično za sve sekte, ne samo sektu vehabija, je to što govore samo onda kada su u grupi i kada imaju pored sebe istomišljenika koji će iz sveg glasa ponavljati ono što im njihovi vođe kažu bez obzira koliko to glupo i pogrješno bilo. Razlog njihovih čvrstih zajednica koje se bezuslovno podupiru je ništa drugo do to što oni nemaju dokaza za svoju ideologiju u validnim izvorima i vide snagu samo u drugim slijepim sljedbenicima iste pogrešne ideologije. Ovo je i, prije svega ostalog, i razlog njihovog specifičnog izgleda. Daleko je sunnet Božijeg Poslanika, a.s., da bude od razloga njihovog posebnog izgleda jer, da sunnet ima ikakvu ulogu u njihovom životu oni ne bi psovali, govorili ružne riječi, vrijeđali i omalovažavali druge, podvaljivali i varali. Razlog njihovog specifičnog izgleda je što lakše prepoznavanje istomišljenika.